Kliknite na gumbić koji se nalazi iznad ovog teksta i moći ćete prolistati knjižicu radova s radionice Kajkaski naš svagdašnji.
|
SUZANA DEAK
KAK SE NEGDAR CANJKE RIBALE
Pisane tak, kak sem negdar v Gornje Podgore od bake Mimice Deakove čula i morti nekaj i popamtila.
Mi babe i kebe smo negdar pri potoku vanjkušnice, rubce, gače, rubače i svakojake canjke prale. Voda je mrzla bila, a negdar smo morale i kiklju zdiči i z nogami v potok prejti. Korita niesmo rabile več, nek sme rifljač imele. V rifljaču fest se morale vupirati, ruke su znale črlene i natečene biti. Pak sme se znale smejati i jena druge govoriti, kak su zagrebačke gospodje nam: puce, ribete tak da bu veš bieli i sopun cieli! Če nije bile sopuna, i pepel je bil dober.
Bile je krej tega sega i pune smieha, šale, a tera je znala popievati, gaj krej potoka je zvonil popievkom tak, da su se i bregi rajše zelenili. A če su nekteri dečki blizu bili, mam su dotekli, pucam se šmajhlali i šale zbijali. Kdar je bil posel gotov, flaka se dela nazaj v škaf i škaf na glavu. Jena druge sme pomagale škaf na glavu deti, najprije podsvitek pa škaf iliti vedre. Žmehke je bile nositi, mokre još žmekše. I tak je saka dima klipsala. Flaka se prestrla sušiti, kaj po travi, kaj po štriku. Lenene i konopljane rušice su se po trave z vodu škropile da ih sunčeke prav zbieli. Same gače ne, gače i pumperice su se skrivale, sušile se v hiži pri šparetu. Denes se gač nišče ne srami, prestreju se van, naj saki gledi.
Doma sme spile male vode, vina, sirutke, čega je več pri hiži bile, hitile male kruha v zube, i već je trebale v štalu iti poluknuti, slamu male porašiti, kokošam i racam male kuruze hititi, vode dolejati. I taki je več vrijeme vodienke došle i mamek su znali reči: „Zdej pak zbiljam nikam ne morem“. Par minut su sedeli i noge masierali. Ščim su tak male odehnuli, več su tekli male po vrtu pohasniti. Poklem blage nahraniti, kravice podojiti, žatrku oprati, mlieke precediti i pospraviti. I kaj - zdej se več sa družina pribrala v hižu, trebale je večeru prirediti, decu oprati, postelju respriemiti, perušinje narašiti i, kak su tatek znali reči, v krpe jih deti spat. I borme, nisu bile krpe, nek blazine, prave duhne, od guskinoga perja čiehane. Za te vrieme su babica male hižu počistili. Če se je na mlieku vrhnje pribrale, trebale se mam v maslenku deti i puter rediti. Če je i to bile zgotovljene, petrolejka je več goriela, a babica i sneha su sele, saka zela drveni vrganj pak štumfe krpale i spominjale se. Nekda su stari kum navrnuli na kupček vina, pak se je se o živem i mrtvem pripoviedale. Gda su se babica zdigli i prešli krunicu zmoliti i spati, sneha je još komoru pomela i zdej je i nje došle vrieme za počinek. Decu je obišla, pokrila, male i sebe oprala, petrolejku zgasila i v postelju legla. I tak je i njeni den bil svršeni. Amen.
Suzana Dijakova, leta Gospodnjega 2021.
Lektorirala: Danica Leštek, prof.
Pisane tak, kak sem negdar v Gornje Podgore od bake Mimice Deakove čula i morti nekaj i popamtila.
Mi babe i kebe smo negdar pri potoku vanjkušnice, rubce, gače, rubače i svakojake canjke prale. Voda je mrzla bila, a negdar smo morale i kiklju zdiči i z nogami v potok prejti. Korita niesmo rabile več, nek sme rifljač imele. V rifljaču fest se morale vupirati, ruke su znale črlene i natečene biti. Pak sme se znale smejati i jena druge govoriti, kak su zagrebačke gospodje nam: puce, ribete tak da bu veš bieli i sopun cieli! Če nije bile sopuna, i pepel je bil dober.
Bile je krej tega sega i pune smieha, šale, a tera je znala popievati, gaj krej potoka je zvonil popievkom tak, da su se i bregi rajše zelenili. A če su nekteri dečki blizu bili, mam su dotekli, pucam se šmajhlali i šale zbijali. Kdar je bil posel gotov, flaka se dela nazaj v škaf i škaf na glavu. Jena druge sme pomagale škaf na glavu deti, najprije podsvitek pa škaf iliti vedre. Žmehke je bile nositi, mokre još žmekše. I tak je saka dima klipsala. Flaka se prestrla sušiti, kaj po travi, kaj po štriku. Lenene i konopljane rušice su se po trave z vodu škropile da ih sunčeke prav zbieli. Same gače ne, gače i pumperice su se skrivale, sušile se v hiži pri šparetu. Denes se gač nišče ne srami, prestreju se van, naj saki gledi.
Doma sme spile male vode, vina, sirutke, čega je več pri hiži bile, hitile male kruha v zube, i već je trebale v štalu iti poluknuti, slamu male porašiti, kokošam i racam male kuruze hititi, vode dolejati. I taki je več vrijeme vodienke došle i mamek su znali reči: „Zdej pak zbiljam nikam ne morem“. Par minut su sedeli i noge masierali. Ščim su tak male odehnuli, več su tekli male po vrtu pohasniti. Poklem blage nahraniti, kravice podojiti, žatrku oprati, mlieke precediti i pospraviti. I kaj - zdej se več sa družina pribrala v hižu, trebale je večeru prirediti, decu oprati, postelju respriemiti, perušinje narašiti i, kak su tatek znali reči, v krpe jih deti spat. I borme, nisu bile krpe, nek blazine, prave duhne, od guskinoga perja čiehane. Za te vrieme su babica male hižu počistili. Če se je na mlieku vrhnje pribrale, trebale se mam v maslenku deti i puter rediti. Če je i to bile zgotovljene, petrolejka je več goriela, a babica i sneha su sele, saka zela drveni vrganj pak štumfe krpale i spominjale se. Nekda su stari kum navrnuli na kupček vina, pak se je se o živem i mrtvem pripoviedale. Gda su se babica zdigli i prešli krunicu zmoliti i spati, sneha je još komoru pomela i zdej je i nje došle vrieme za počinek. Decu je obišla, pokrila, male i sebe oprala, petrolejku zgasila i v postelju legla. I tak je i njeni den bil svršeni. Amen.
Suzana Dijakova, leta Gospodnjega 2021.
Lektorirala: Danica Leštek, prof.
NADA STARČEVIĆ JACCOMINIJEVA
ZAKAJ PIŠEM TAK KAK PIŠEM
Rodila sem se v Zagrebu, ali vse vrieme predi škuole sem bila na Varaždinbregu, pri baki. Tu sm se nafčila govoriti varaždinski kajkavski. Gda sem otišla vu Zagreb, vu škuoli su rekli da se ne sme govoriti „po seljački“ nek liepo, književno. Izbora nieje bilo. Vučiteljica je bila jako ponosna gda sem ja po govoru postala pravo „gradsko diete“.
Prešla su lieta. Život me vliekel na svoje pute. Furt sem dieala ono kaj sem morala. A gda sem ipak jemput zgotovila vse kaj se mora vrnula sem se na Varaždinbrieg i počela pisati na kajkavskom. Štiela sam se i malo više nafčiti o pisanju, pak sem si pribavila nekšne knigice o tomu kak se piše. Autor je jako poznati majstor svojega posla, napisal je nekaj dobrih stručnih knjigi, pak je štel i druge nafčiti kak liepo i dobro pisati.
Meni je jako žal kaj je već na drugi stranici pisal o Vuku Karadžiću (1787. – 1864) i tvrdil da nas je on nafčil da ČITAMO ONAK KAK PIŠE, A PIŠEMO ONAK KAK GOVORIMO. Tak su i mene vučili vu škuoli, ali to nieje točno. Ta rečenica napisana je već u prvoj horvatskoj početnici koja je tiskana pedeset liet predi nek se je Karadžić rodil. To vse liepo piše vu knjigi NA IZVORIMA HRVATSKE KAJKAVSKE KNJIŽEVNE RIJEČI,(Zrinski – Čakovec 1997) kaj ju je napisal gospon ALOJZ JEMBRIH ,na stranici 262: (Imaju se reči horvatske pisati tak kak se vu dobrom i nepohablenom izgovaranju čitaju“).
To pravilo po prvi put je rečeno 1745 godine u horvatskomu pravopisu kaj je objavljen vu Zagrebu, s latinskim opisima, a hrvatsko-kajkavskim primjerima.
Tak sem zeznala da je moj vučeni gospon krivo započel pisati svoju knjigu, pak sem ju više nie štiela čitati. Pišem onak kak mislim da je dobro.
Gda je organizierana radionica KAJKAVSKI NAŠ SVAGDAŠNJI, odma sem se prijela posla i počela vsaki mesec odlaziti vu Donju Stubicu. Tu bum našla ljude koji, kak i ja, radi imaju kajkafski i šteli bi se spominati na kajkavskom. Ali, ništ od toga. MI smo se o kajkavskom spominali na nekšnoj kombinaciji književnog hrvatskog („standarda“) i čist malo kajkavskog. Samo onda gda se na „standardu" nije moglo povedati ono kaj smo šteli reči koristili smo kajkavski, a onda se tu poskrivečki zavlekel i naglasak i konstrukcija rečenice, koji, prav-za-praf jesu ono kaj sem ja štiela nafčiti na radionici.
Onda je došla korona i počeli smo radionice delati prek ZOOM-a. Trebalo se je nafčiti delati za ZOOM-om, pak smo vu POWER POINT-u slagali prezentacije i prikazivali ih. Tekstovi na slajdovima bili su na kajkavskom, ali komentari koji su išli u živo bili su na standardu . NIesmo meli dosti časa kaj bi se „prešaltali“ na kajkavski, mogli smo brže misliti nek govoriti. I opet smo se vučili o kajkavskom, a ne kajkavski. NI bilo dosti časa.
Na jedni radionici smo se vučili o rečnikima. Rečnikof imamo dosti i jako, jako dobrih. Ali rečinik nas nemre nafčiti „duh kajkvafskog“, ili ti konstrukciju rečenice (bol vučeni bi rekli „sintaksa“) a nemre miti pomoči vu onim situacijama gdi je kajkavski močniji od standarda. Ima stvari koje se na standardu nemreju reči i rieči koje se nemreju prevesti na standard.
Jemput smo se vučili gdo je, gda i zakaj osnoval KAJKAVIANU, gdo je pomogel, a gdo najviše delal i kaj se vse čez lieta napravilo.
Podsetili su nas da je najvekše kulturno događanje vu Horvatskoj lete gospodnjega 1996 bila izložba KAJKAVIANA vu Muzeju za umjetrnost i obrt vu Zagrebu. Vsi pravi kajkavci deli su glave skup i složili nekaj kaj se bu pamtilo zanavek. Iz toga je zišla i velika, veličanstvena kniga KAJKAVIANA CROATICA.
Vučili smo se i o časopisu KAJ. Najstarejši, najbolši i najmerodavniji kajkavski časopis vu Horvaški. Komu taj časopis nekaj objavi, znači da je pravi kajkavec.
Tu je i časopis HRVATSKO ZAGORJE, koji več čuda liet izdaje KAJKAVIANA. I tu se more nafčiti kaj-kaj o kajkavskom.
Gda je korona prešla, ako je opče prešla, opet smo se zišli vu Golubovcu. Tu je glavna tema bila sastavlanje pesmi i pesnički natječaji. Dobili smo nekaj rieči po kojima smo trebali složiti pesmu. Vsi smo to napravili, ali nieje bilo dosti časa kaj bi se pospominali o tim pesmami. Ali smo pogodili temu? Ali smo nekaj mogli lepše povedati? Koji idiom kajkavskog smo koristili? Vu kakšnu vrstu pesme spada ono kaj smo napisali? Kaj se je v naši duši događalo dok smo to pisali? Kaj smo čez pesmu šteli poručiti svietu? Ali tu pesmu treba zapamtiti li pozabiti? Ili nekak predelati da bi bila lepša i imiela više smisla?
Meni se čini da vsi koji smo došli na tu radionicu pišemo nekaj na kajkavskom. Nekoji su se došli nekaj nafčiti, nekoji da nas koji meje znamo nekaj nafčiju, a nekoji da nam povedaju kaj oni delaju. Pesnički natječaji i recitali vsima su bili jednak interesantni. Vsi nekaj pišemo, i vsi bi šteli da nešče to prečita. Iti na recitale i natječaje takaj zahteva nekaj znanja. Na recitale idu pozvani, pak je već to priznanje unapred, dobiva se zahvalnica koju nekam spravimo, i potlam se moremo pohvaliti pred familijom i prijateljimi.
Na natječaje šaljemo svoje pesme, čekamo da ih ocjenjivački suod sprečita i zbere najbolše. Onda smo sretni ili razočarani, uglavnom zadovoljni gda se najdemo v zborniku. Dobimo knigicu vu koji je tiskana naša pesma, pak se opet moremo pohvaliti pred prijatelimi i familijom. Pred kolegami pesnikimi falimo se ako smo dobili kakšnu nagradu: prvo, drugo ili treće mesto. Tak se osečamo više ili manje „uspešni“. Kaj više zbornikof, nagradi i priznanja dela nas vekšima. Vu ocenivačkom sudu su „književniki od zanata“, oni kaj imaju diplomu. Priznaju nas gda se sami uvjeriju u kvalitetu našega pisanja. Oni pišeju prologe, komentare, uvode, rieči urednika ili nekaj sličnoga, ali na standardu. Zakaj to?
I tak sem opet došla do pitanja ZAKAJ PIŠEM TAK KAK PIŠEM? Pišem zato kaj me nekaj znutra tira da to dielam. To mi je lepše nek nekak drugač vrieme kratiti. A kak pišem? Najbolše kaj znam. Morti sem se vu ovi radionici još nekaj nafčila, pak bu ono kaj pišem bol jasno onima koji buju šteli prečitati.
Ovoga leta sem na HRVATSKI SABOR KULTURE poslala tri pesme. Gospoda z ocenjivačkoga suoda su mislili da su dosti dobre i deli su ih med one koje su trebale dobiti nagradu. Gda je to objavljeno nešče je poslal anonimnu prijavu da sem pesme već predi objavila na Fecebook-u. Zato sem diskvalificirana. Zdaj ih pošiljam vami, pak vi rečite kaj mislite o njimi.
TRÉŠNJE I ČRIEŠJE
Če bumo živi gda dojde prtuletje,
Če buju stale ove grde tréšnje[1]
Otišla bum k nekojemu suosedu
I krala bum jengove čriešje[2].
Tak se bum vrnula v ona vremena
Gda vekšu[3] strahotu niesem znala
Nek da me nešče[4] na drievu vlovi
Dok sem suosedu čriešje krala.
Potres je zmiešal tréšnju i čriešju.
Strahote i rieči tu su se splele.
Ne znam više kam ide ovaj sviet.
Morti bi suđenice[5] napraviti štele.
Da tréšnje ne buju jakosti[6] imele
Gda na prtuletje buju čriešje zrele.
Pod izrazom “tréšnja” spominje se veliki potres u Dubrovniku 1667 godine.
PESMA NAD PESMAMA
Gda bi VELIKI PESNIK
Shakespeare, Matoš ili SAE
došel na Varaždinbreg[7]
Došla bi i Gorica[8] i vse druge vile.
Došli bi anđeli z Varaždina
I duhi starih ki iščeju[9] miera,
i trudni[10] ratniki iz vsih ratišta,
I vsi drugi pesnki, živi i mrtvi.
Vsi bi se stopili u PESMU NAD PESMAMA
I Varaždinbreg bi postal poezija.
Opet bi zrasle kostajnove šume.
One bi branile prilaz Varaždinbregu.
Vsi novi pesniki
morali bi se zijti[11] pod lipom
Pri cierkvi Svete Magdalene
vu onomu dielu Kneginca
koji nieje Varaždinbreg.
Onda bi se skupa
Rivali čez vrieme.
Slagali verze[12] na vsim jezikima svieta.
I ja bi bila ž njimi.
Nišče[13] ne bi znal
Da mi je VELIKI PESNIK
nadahnuće dal
i pomogel napisati
PESMU NAD PESMAMA
O VARAŽDINBREGU.
KAK NAJTI PRTULETJE
Kak najti[14] prtuletje[15]
V gradu, na četrtomu katu.
Tri, četiri tieglina[16]
Z nekšnim zelenim listjem
Furt[17] su jednak kilavi.
Cijeloga leta niemaju dosti svetla
Niti zraka.
Zdaj[18], gda dojde prtuletje
Vjutro bu se sonce
malo naluknulo,
Morti[19] dvie, tri vure,
A onda bu se opet skrilo
Za visoke hiže[20] i još višeše krove.
Kak najti prtuletje?
Tu niema zraka.
Tu niema svetla.
Tu nema života.
Niema vočki kaj bi cvele.
Niema trave kaj bi zelena bila.
Niema vrta kaj bi nekaj posadil.
Niema steze da te nekam pelja.
Niema šume da mier poiščeš.
Niema dvorišča vu kojemu
Vse vri od života.
Vu gradu je vse sivo.
Megla je i gda niema megle.
Niema miera.
Čujeju se auti i motori
I kočnice.
Ne bu stal samo auto
Nek i život.
SVIEČA
Moj prijatel odhaja[21].
Štiela[22] bi se plakati, a nemrem.
Ja sem se navieke[23] plakala na jenguvumu[24] ramenu.
I ne znam kak bum se plakala gda jenga više ne bu.
Rekel mi je nek ga dojdem glet.
Skup bumo se plakali
Če[25] bumo imeli suoz,
A če nie
Buomo se prejeli[26] za ruoke
I buomo stiha čekali
Da vrieme projde,
Kak bi ono malo časa
Kaj mu je ostalo
Malo ležeše[27]
I malo lepše bilo.
Povedal mi je jemput
da duše
dok hmerneju
Trebaju svieču
kaj bi našle puota v raj.
Ja bum svieču vužgala
v mojemu dvorišču.
Tak bu jengof puot do raja
išel čez moje dvorišče.
Tu bu si počinul.
Nekaj časof[28] buomo skupa.
Dvie zgublene duše
buju skup čekale
da se otpreju puoti.
Ništ zato če bumo čekali dogu.
Raj je tam gdi smo skupa.
MALA POEMA O ŠTEFI KORENIČKI
Imiela je samo dvanaest liet
Gda je pučku škuolu zbavila
Mam su ju vu službu poslali
Kaj nej doma za badaf jiela[29].
Z cugom[30] su ju poslali vu grad.
Kaj bi ju nuovi gazde poznali
Vu rokami je držala novine.
Tak su ju v novu hižu otpeljali .
Dvie je gospodske hiže zmenila.
Kaj-kaj se je tam nafčila delati
Kuhati, pieglati, sobe pospraviti
I za čist malu dečicu se brigati .
Gospodu je rat stiral iz grada.
Vsi su došli na Varaždinbreg.
Tu si je našla svojega Đuru
I tak je spoznala života teg[31].
Vu vincilirsku hižu[32] je došla
Tak je sudbinu zapečatila.
Čuda[33] je toga delati morala
Teškoga života se hapila.
Modernoga vrteca zasadila.
Kravu i pajceke je hranila.
Puno dvorišče mladine[34] imiela,
I k gospodi v deru hodila[35].
Potlam je nuovu hižu zgradila
Čerkicu i sineka je rodila.
Vu fabriku je delat hodila
Za staru se svekrvu brigala.
Svoju je decu je zaškuolala.
Pucku[36] je v zamuš otpravila[37],
Dečec je kuharski zanat zučil[38]
Ali ga je na gruntu[39] ostavila.
Svojega je Đuru pokopala.
I spomenik mu je napravila.
Dok je mogla grob je redila.
Potlam je v dvorišču ostala.
Svojega vrteca naviek diela.
Luk se v redu saditi mora,
Glave šalate kak pucke liepe
Mrkva i grah tu su gda je hora.
Sako jutro mora zalejati.
Ni jeden draček[40] ne sme ostati.
Cvietje se muora liepo držati.
Kaj bi suosedi mogli povedati?
Ščera je spukala[41] i ščistila luk.
A onda je velike brige imiela:
Bil je bolši dok sem mlada bila.
Slajši. Kak jabuku sem ga jiela.
Denes bum z tim lukom gotova
I ne znam kaj bum zutra dielala.
A negda sem cijeli božji dien
Tak čuda sakoga posla imiela.
Rodila sem se v Zagrebu, ali vse vrieme predi škuole sem bila na Varaždinbregu, pri baki. Tu sm se nafčila govoriti varaždinski kajkavski. Gda sem otišla vu Zagreb, vu škuoli su rekli da se ne sme govoriti „po seljački“ nek liepo, književno. Izbora nieje bilo. Vučiteljica je bila jako ponosna gda sem ja po govoru postala pravo „gradsko diete“.
Prešla su lieta. Život me vliekel na svoje pute. Furt sem dieala ono kaj sem morala. A gda sem ipak jemput zgotovila vse kaj se mora vrnula sem se na Varaždinbrieg i počela pisati na kajkavskom. Štiela sam se i malo više nafčiti o pisanju, pak sem si pribavila nekšne knigice o tomu kak se piše. Autor je jako poznati majstor svojega posla, napisal je nekaj dobrih stručnih knjigi, pak je štel i druge nafčiti kak liepo i dobro pisati.
Meni je jako žal kaj je već na drugi stranici pisal o Vuku Karadžiću (1787. – 1864) i tvrdil da nas je on nafčil da ČITAMO ONAK KAK PIŠE, A PIŠEMO ONAK KAK GOVORIMO. Tak su i mene vučili vu škuoli, ali to nieje točno. Ta rečenica napisana je već u prvoj horvatskoj početnici koja je tiskana pedeset liet predi nek se je Karadžić rodil. To vse liepo piše vu knjigi NA IZVORIMA HRVATSKE KAJKAVSKE KNJIŽEVNE RIJEČI,(Zrinski – Čakovec 1997) kaj ju je napisal gospon ALOJZ JEMBRIH ,na stranici 262: (Imaju se reči horvatske pisati tak kak se vu dobrom i nepohablenom izgovaranju čitaju“).
To pravilo po prvi put je rečeno 1745 godine u horvatskomu pravopisu kaj je objavljen vu Zagrebu, s latinskim opisima, a hrvatsko-kajkavskim primjerima.
Tak sem zeznala da je moj vučeni gospon krivo započel pisati svoju knjigu, pak sem ju više nie štiela čitati. Pišem onak kak mislim da je dobro.
Gda je organizierana radionica KAJKAVSKI NAŠ SVAGDAŠNJI, odma sem se prijela posla i počela vsaki mesec odlaziti vu Donju Stubicu. Tu bum našla ljude koji, kak i ja, radi imaju kajkafski i šteli bi se spominati na kajkavskom. Ali, ništ od toga. MI smo se o kajkavskom spominali na nekšnoj kombinaciji književnog hrvatskog („standarda“) i čist malo kajkavskog. Samo onda gda se na „standardu" nije moglo povedati ono kaj smo šteli reči koristili smo kajkavski, a onda se tu poskrivečki zavlekel i naglasak i konstrukcija rečenice, koji, prav-za-praf jesu ono kaj sem ja štiela nafčiti na radionici.
Onda je došla korona i počeli smo radionice delati prek ZOOM-a. Trebalo se je nafčiti delati za ZOOM-om, pak smo vu POWER POINT-u slagali prezentacije i prikazivali ih. Tekstovi na slajdovima bili su na kajkavskom, ali komentari koji su išli u živo bili su na standardu . NIesmo meli dosti časa kaj bi se „prešaltali“ na kajkavski, mogli smo brže misliti nek govoriti. I opet smo se vučili o kajkavskom, a ne kajkavski. NI bilo dosti časa.
Na jedni radionici smo se vučili o rečnikima. Rečnikof imamo dosti i jako, jako dobrih. Ali rečinik nas nemre nafčiti „duh kajkvafskog“, ili ti konstrukciju rečenice (bol vučeni bi rekli „sintaksa“) a nemre miti pomoči vu onim situacijama gdi je kajkavski močniji od standarda. Ima stvari koje se na standardu nemreju reči i rieči koje se nemreju prevesti na standard.
Jemput smo se vučili gdo je, gda i zakaj osnoval KAJKAVIANU, gdo je pomogel, a gdo najviše delal i kaj se vse čez lieta napravilo.
Podsetili su nas da je najvekše kulturno događanje vu Horvatskoj lete gospodnjega 1996 bila izložba KAJKAVIANA vu Muzeju za umjetrnost i obrt vu Zagrebu. Vsi pravi kajkavci deli su glave skup i složili nekaj kaj se bu pamtilo zanavek. Iz toga je zišla i velika, veličanstvena kniga KAJKAVIANA CROATICA.
Vučili smo se i o časopisu KAJ. Najstarejši, najbolši i najmerodavniji kajkavski časopis vu Horvaški. Komu taj časopis nekaj objavi, znači da je pravi kajkavec.
Tu je i časopis HRVATSKO ZAGORJE, koji več čuda liet izdaje KAJKAVIANA. I tu se more nafčiti kaj-kaj o kajkavskom.
Gda je korona prešla, ako je opče prešla, opet smo se zišli vu Golubovcu. Tu je glavna tema bila sastavlanje pesmi i pesnički natječaji. Dobili smo nekaj rieči po kojima smo trebali složiti pesmu. Vsi smo to napravili, ali nieje bilo dosti časa kaj bi se pospominali o tim pesmami. Ali smo pogodili temu? Ali smo nekaj mogli lepše povedati? Koji idiom kajkavskog smo koristili? Vu kakšnu vrstu pesme spada ono kaj smo napisali? Kaj se je v naši duši događalo dok smo to pisali? Kaj smo čez pesmu šteli poručiti svietu? Ali tu pesmu treba zapamtiti li pozabiti? Ili nekak predelati da bi bila lepša i imiela više smisla?
Meni se čini da vsi koji smo došli na tu radionicu pišemo nekaj na kajkavskom. Nekoji su se došli nekaj nafčiti, nekoji da nas koji meje znamo nekaj nafčiju, a nekoji da nam povedaju kaj oni delaju. Pesnički natječaji i recitali vsima su bili jednak interesantni. Vsi nekaj pišemo, i vsi bi šteli da nešče to prečita. Iti na recitale i natječaje takaj zahteva nekaj znanja. Na recitale idu pozvani, pak je već to priznanje unapred, dobiva se zahvalnica koju nekam spravimo, i potlam se moremo pohvaliti pred familijom i prijateljimi.
Na natječaje šaljemo svoje pesme, čekamo da ih ocjenjivački suod sprečita i zbere najbolše. Onda smo sretni ili razočarani, uglavnom zadovoljni gda se najdemo v zborniku. Dobimo knigicu vu koji je tiskana naša pesma, pak se opet moremo pohvaliti pred prijatelimi i familijom. Pred kolegami pesnikimi falimo se ako smo dobili kakšnu nagradu: prvo, drugo ili treće mesto. Tak se osečamo više ili manje „uspešni“. Kaj više zbornikof, nagradi i priznanja dela nas vekšima. Vu ocenivačkom sudu su „književniki od zanata“, oni kaj imaju diplomu. Priznaju nas gda se sami uvjeriju u kvalitetu našega pisanja. Oni pišeju prologe, komentare, uvode, rieči urednika ili nekaj sličnoga, ali na standardu. Zakaj to?
I tak sem opet došla do pitanja ZAKAJ PIŠEM TAK KAK PIŠEM? Pišem zato kaj me nekaj znutra tira da to dielam. To mi je lepše nek nekak drugač vrieme kratiti. A kak pišem? Najbolše kaj znam. Morti sem se vu ovi radionici još nekaj nafčila, pak bu ono kaj pišem bol jasno onima koji buju šteli prečitati.
Ovoga leta sem na HRVATSKI SABOR KULTURE poslala tri pesme. Gospoda z ocenjivačkoga suoda su mislili da su dosti dobre i deli su ih med one koje su trebale dobiti nagradu. Gda je to objavljeno nešče je poslal anonimnu prijavu da sem pesme već predi objavila na Fecebook-u. Zato sem diskvalificirana. Zdaj ih pošiljam vami, pak vi rečite kaj mislite o njimi.
TRÉŠNJE I ČRIEŠJE
Če bumo živi gda dojde prtuletje,
Če buju stale ove grde tréšnje[1]
Otišla bum k nekojemu suosedu
I krala bum jengove čriešje[2].
Tak se bum vrnula v ona vremena
Gda vekšu[3] strahotu niesem znala
Nek da me nešče[4] na drievu vlovi
Dok sem suosedu čriešje krala.
Potres je zmiešal tréšnju i čriešju.
Strahote i rieči tu su se splele.
Ne znam više kam ide ovaj sviet.
Morti bi suđenice[5] napraviti štele.
Da tréšnje ne buju jakosti[6] imele
Gda na prtuletje buju čriešje zrele.
Pod izrazom “tréšnja” spominje se veliki potres u Dubrovniku 1667 godine.
PESMA NAD PESMAMA
Gda bi VELIKI PESNIK
Shakespeare, Matoš ili SAE
došel na Varaždinbreg[7]
Došla bi i Gorica[8] i vse druge vile.
Došli bi anđeli z Varaždina
I duhi starih ki iščeju[9] miera,
i trudni[10] ratniki iz vsih ratišta,
I vsi drugi pesnki, živi i mrtvi.
Vsi bi se stopili u PESMU NAD PESMAMA
I Varaždinbreg bi postal poezija.
Opet bi zrasle kostajnove šume.
One bi branile prilaz Varaždinbregu.
Vsi novi pesniki
morali bi se zijti[11] pod lipom
Pri cierkvi Svete Magdalene
vu onomu dielu Kneginca
koji nieje Varaždinbreg.
Onda bi se skupa
Rivali čez vrieme.
Slagali verze[12] na vsim jezikima svieta.
I ja bi bila ž njimi.
Nišče[13] ne bi znal
Da mi je VELIKI PESNIK
nadahnuće dal
i pomogel napisati
PESMU NAD PESMAMA
O VARAŽDINBREGU.
KAK NAJTI PRTULETJE
Kak najti[14] prtuletje[15]
V gradu, na četrtomu katu.
Tri, četiri tieglina[16]
Z nekšnim zelenim listjem
Furt[17] su jednak kilavi.
Cijeloga leta niemaju dosti svetla
Niti zraka.
Zdaj[18], gda dojde prtuletje
Vjutro bu se sonce
malo naluknulo,
Morti[19] dvie, tri vure,
A onda bu se opet skrilo
Za visoke hiže[20] i još višeše krove.
Kak najti prtuletje?
Tu niema zraka.
Tu niema svetla.
Tu nema života.
Niema vočki kaj bi cvele.
Niema trave kaj bi zelena bila.
Niema vrta kaj bi nekaj posadil.
Niema steze da te nekam pelja.
Niema šume da mier poiščeš.
Niema dvorišča vu kojemu
Vse vri od života.
Vu gradu je vse sivo.
Megla je i gda niema megle.
Niema miera.
Čujeju se auti i motori
I kočnice.
Ne bu stal samo auto
Nek i život.
SVIEČA
Moj prijatel odhaja[21].
Štiela[22] bi se plakati, a nemrem.
Ja sem se navieke[23] plakala na jenguvumu[24] ramenu.
I ne znam kak bum se plakala gda jenga više ne bu.
Rekel mi je nek ga dojdem glet.
Skup bumo se plakali
Če[25] bumo imeli suoz,
A če nie
Buomo se prejeli[26] za ruoke
I buomo stiha čekali
Da vrieme projde,
Kak bi ono malo časa
Kaj mu je ostalo
Malo ležeše[27]
I malo lepše bilo.
Povedal mi je jemput
da duše
dok hmerneju
Trebaju svieču
kaj bi našle puota v raj.
Ja bum svieču vužgala
v mojemu dvorišču.
Tak bu jengof puot do raja
išel čez moje dvorišče.
Tu bu si počinul.
Nekaj časof[28] buomo skupa.
Dvie zgublene duše
buju skup čekale
da se otpreju puoti.
Ništ zato če bumo čekali dogu.
Raj je tam gdi smo skupa.
MALA POEMA O ŠTEFI KORENIČKI
Imiela je samo dvanaest liet
Gda je pučku škuolu zbavila
Mam su ju vu službu poslali
Kaj nej doma za badaf jiela[29].
Z cugom[30] su ju poslali vu grad.
Kaj bi ju nuovi gazde poznali
Vu rokami je držala novine.
Tak su ju v novu hižu otpeljali .
Dvie je gospodske hiže zmenila.
Kaj-kaj se je tam nafčila delati
Kuhati, pieglati, sobe pospraviti
I za čist malu dečicu se brigati .
Gospodu je rat stiral iz grada.
Vsi su došli na Varaždinbreg.
Tu si je našla svojega Đuru
I tak je spoznala života teg[31].
Vu vincilirsku hižu[32] je došla
Tak je sudbinu zapečatila.
Čuda[33] je toga delati morala
Teškoga života se hapila.
Modernoga vrteca zasadila.
Kravu i pajceke je hranila.
Puno dvorišče mladine[34] imiela,
I k gospodi v deru hodila[35].
Potlam je nuovu hižu zgradila
Čerkicu i sineka je rodila.
Vu fabriku je delat hodila
Za staru se svekrvu brigala.
Svoju je decu je zaškuolala.
Pucku[36] je v zamuš otpravila[37],
Dečec je kuharski zanat zučil[38]
Ali ga je na gruntu[39] ostavila.
Svojega je Đuru pokopala.
I spomenik mu je napravila.
Dok je mogla grob je redila.
Potlam je v dvorišču ostala.
Svojega vrteca naviek diela.
Luk se v redu saditi mora,
Glave šalate kak pucke liepe
Mrkva i grah tu su gda je hora.
Sako jutro mora zalejati.
Ni jeden draček[40] ne sme ostati.
Cvietje se muora liepo držati.
Kaj bi suosedi mogli povedati?
Ščera je spukala[41] i ščistila luk.
A onda je velike brige imiela:
Bil je bolši dok sem mlada bila.
Slajši. Kak jabuku sem ga jiela.
Denes bum z tim lukom gotova
I ne znam kaj bum zutra dielala.
A negda sem cijeli božji dien
Tak čuda sakoga posla imiela.
[1] Pod zrazom “tréšnja” spominje se veliki potres u Dubrovniku 1667 godine.
[2] Čriešja - trešnja
[3] Vekša - veća
[4] Nešče - netko
[5] Suđenice – vile koje nam određuju sudbinu
[6] Jakost - snaga
[7]Naselje Varaždinbreg je dio opčine Gornji Kneginec, 6 km južno od Varažina. Zauzima površinu od 11 km² i broji oko 1500 stanovnika.
[8]Vila Gorica živi u Topličkoj Gori. Pazi da putnici kroz Goru ne nađu na stazu koja vodi u raj.
[9] Iskati - tražiti
[10] Trudni - umorni
[11] Zijti se – sastati se
[12] Verze - stihovi
[13] Nišče – nitko
[14] Najti - pronaći
[15] Prtuletje - proljeće
[16] Tieglin – posuda za cvijeće
[17] Furt – uvijek
[18] Zdaj – sada
[19] Morti – možda
[20] Hiža – kuća, zgrada
[21] Odhajati - odlaziti
[22] Štiela – htjela
[23] Navieke - uvijek
[24] Jenguvumu – njegovom
[25] Če – ako
[26] Prejeli – primili
[27] Ležeše – lakše, laganije
[28] Nekaj časof – neko vrijeme
[29] Za badaf jiela – besplatno se hranila
[30] Cug – vlak (cugom – vlakom)
[31] Teg - težinu
[32] Vincilirska hiža – kuća u kojoj živi vincilir i njegova obitelj. Vincilir je osoba koje se brine za gospodski vinograd.
[33] Čuda - mnogo
[34] Mladina – živad, perad
[35] Hoditi v deru – raditi na nečijem polju uz dnevnicu
[36] Pucka - djevojka
[37] V zamuš otpraviti – udati kćer u drugu kuću
[38] Zučiti - izučiti
[39] Grunt - imanje
[40] Draček – najsitniji korov
[41] Spukati – izvuči iz zemlje
[2] Čriešja - trešnja
[3] Vekša - veća
[4] Nešče - netko
[5] Suđenice – vile koje nam određuju sudbinu
[6] Jakost - snaga
[7]Naselje Varaždinbreg je dio opčine Gornji Kneginec, 6 km južno od Varažina. Zauzima površinu od 11 km² i broji oko 1500 stanovnika.
[8]Vila Gorica živi u Topličkoj Gori. Pazi da putnici kroz Goru ne nađu na stazu koja vodi u raj.
[9] Iskati - tražiti
[10] Trudni - umorni
[11] Zijti se – sastati se
[12] Verze - stihovi
[13] Nišče – nitko
[14] Najti - pronaći
[15] Prtuletje - proljeće
[16] Tieglin – posuda za cvijeće
[17] Furt – uvijek
[18] Zdaj – sada
[19] Morti – možda
[20] Hiža – kuća, zgrada
[21] Odhajati - odlaziti
[22] Štiela – htjela
[23] Navieke - uvijek
[24] Jenguvumu – njegovom
[25] Če – ako
[26] Prejeli – primili
[27] Ležeše – lakše, laganije
[28] Nekaj časof – neko vrijeme
[29] Za badaf jiela – besplatno se hranila
[30] Cug – vlak (cugom – vlakom)
[31] Teg - težinu
[32] Vincilirska hiža – kuća u kojoj živi vincilir i njegova obitelj. Vincilir je osoba koje se brine za gospodski vinograd.
[33] Čuda - mnogo
[34] Mladina – živad, perad
[35] Hoditi v deru – raditi na nečijem polju uz dnevnicu
[36] Pucka - djevojka
[37] V zamuš otpraviti – udati kćer u drugu kuću
[38] Zučiti - izučiti
[39] Grunt - imanje
[40] Draček – najsitniji korov
[41] Spukati – izvuči iz zemlje
DRAGICA REINHOLZ
BIELA RUBAČA
Rasklimana singerica
Cielu noč štiepa
Biela rubača do jutra
Gotova biti mora
Zakesniti nesme
Vre življenju je došel kraj
Singerica ruži
Nad platnem se tuži
Se liepe i vesele
Prešle bu v blate debele
Šnajderici souze
Na biele platne curiju
I na njemu se berže sušiju
Razmočile se buju nazaj
Da se v mokru zemljicu vrneju
Trudne rouke su žmefke postale
Oči se same zapiraju
Gluhu noč sove prizivaju
V hižice drvene si več spiju
Nakučiti se moram
Če rubaču oču zašiti
Kratki senj z mašinu
Kak vanjkuš me vleče
Souze da zbriše i oči počine
Pozabljen nebuš
Tatek moj dragi
V biele rubače
Z moji souzami buš spal
I nebuš sam
V nju sam ljubaf svoju skrila
V dougim nočima ti buš ju našel
Dušu v nju buš zbral
I zanaviek v miru buš spal.
KORAKE SERCA MORAM POZABITI
Na odprtem
oknu
Nemam fierung
Platneni
Nemam tiegljin
Zemljani
Na odprtrem
Oknu
Moja glava
Sama
Se sam meknula
Steze poravnala
Dvorišće pomela
Korake serca čakam
Prerane su prešli
Ogenj nije zgrel
Merzle tabane
Obračam oknu
Zgrbljena pleća
I sprobavam
Žmiereti
Z dračem zarasle steze
Ne vidim
Blate vu dvorišču
Bu sonce posušile
Same moram
Korake serca
Čez zimu
Nekak
Pozabiti.
Prijevod:pozabiti-zaboraviti, odprtem-otvorenom, oknu-prozoru, tiegljin-posuda, ogenj-vatra, zgrel-ugrijao, merzle-hladne, obračam-okrećem, dračem-korovom, pozabiti-zaboraviti, čez-kroz,fierung-zastor
KRAVICA
Kilu solji niesme još
z snehu pojeli
a več se svaditi počela,
si mi vraga f hižu dopeljal
kriči i nič delati neče.
Kravicu je zamuž dopeljala
dva tjedna je toužne mukala
nič nije štela jesti
a vodu niti prismrdeti.
Bu fcrkla,
prejdi po hamper
šteruga je pila
duhu bu svoju našnjofala.
Nikam nejdem
če fcrkne nebum morala
dojiti ,smrdeti saki dan
i nofte na žafteru trgati.
Sinek dragi koj si mi
to fižu dopeljal?
Kravica je lijepa,a sneha-
vragu s torbe zginula.
Štefek naklu luče
kravicu kak štalje muče-
ne vidi nit ne čuje.
Na zabavi je njemu
njegova dekla najljepše dišala
po versači
nič na kravski.
Mamek draga bi ti mogla
kravicu podojiti
ja bum ju na potek odpeljal
vode se bu napila,
tiečas se bu moja draga
liepe našminkala i nadišala
a ja bum gizdav
kak f selu najljepšu babu imam.
Štefek mamu za rouku prime
i tihe joj šepne
buš babica taki.
Joj, joj ,Štefek dragi
koj si ti povedal,
idem mam f štalu
bum ja kravicu podojila
sam ti ja još jaka
i vnučeka bum zibati mogla.
Prijevod:
Zamuž-u kuću muža,fcrkla-uginula,hamper-kanta,šteruga-kojega,našnjofala-namirisala,Žaftera-posuda za mlijeko,luče-gleda,dišala-mirisala,tiečas-to vrijeme,taki-uskoro
PEKMEZ ZA LJUBAF
Da sam pervi pout
Svoje vnučeke na rouki držala
Si štriki vu meni su popustili
Odvezali su se zažnierani vouzli
Rouke i noge kak fedri su postali
Rouke ljefke mašeju i gladiju
Glavice male
Noge bežiju i skačeju
Loviju veseluga dečeca
I dekljice male
Na krile ih k sebe stiščeju
Serce se rastaplja
A oni ga kak pekmez ljefke
Na svoje glavice mažeju,
Da se popičiju
I na trdu zemljicu opadneju
Nič ih ne bolji
Moje Serce kak
Od travih vračtve
Same za njih zrasle-
Čuva ih i
Vrači od sih boli
One tere se vidiju
I one pod vanjkušem skrite.
Zagorje moje ne leži
Zagorje moje ne leži
Cajta nema počivati
Vuljetje prihaja
V brege i ravnice
Veseli svati popievke sadiju
Huškaju šume
Soncu nazdravljaju
Sovice male v gnijezdu
Zibljeju
Potoki kak souze bistri
Berže bežiju
Ribice male pod škarpu
Skrivaju
Veljike ribe z otprieti
Zoubi
V krougu se vrtiju
Same sebe morti
Pogoutneju
Kljeti su oči otprle
Trsju namignule
Ljudeki buju taki z mojtikami
Došli
Drač v korenju zasekli
Plemenjku v zemljicu
Zasadili
Zagorje moje ne leži
Cajta nema driemati
Med bregi zeleni se
Budi
Prijevod-cajta-vremena,vuljetje-proljeće,prihaja-dolazi,svati-sudionici svadbe,najčešće muški zaduženi za podizanje raspoloženja,huškaju-poklik oduševljenja i radosti,zibljeju-ljuljaju,pogoutneju-progutaju,otprle-otvorile,plemenjku-vrsta plemenite loze,
Rasklimana singerica
Cielu noč štiepa
Biela rubača do jutra
Gotova biti mora
Zakesniti nesme
Vre življenju je došel kraj
Singerica ruži
Nad platnem se tuži
Se liepe i vesele
Prešle bu v blate debele
Šnajderici souze
Na biele platne curiju
I na njemu se berže sušiju
Razmočile se buju nazaj
Da se v mokru zemljicu vrneju
Trudne rouke su žmefke postale
Oči se same zapiraju
Gluhu noč sove prizivaju
V hižice drvene si več spiju
Nakučiti se moram
Če rubaču oču zašiti
Kratki senj z mašinu
Kak vanjkuš me vleče
Souze da zbriše i oči počine
Pozabljen nebuš
Tatek moj dragi
V biele rubače
Z moji souzami buš spal
I nebuš sam
V nju sam ljubaf svoju skrila
V dougim nočima ti buš ju našel
Dušu v nju buš zbral
I zanaviek v miru buš spal.
KORAKE SERCA MORAM POZABITI
Na odprtem
oknu
Nemam fierung
Platneni
Nemam tiegljin
Zemljani
Na odprtrem
Oknu
Moja glava
Sama
Se sam meknula
Steze poravnala
Dvorišće pomela
Korake serca čakam
Prerane su prešli
Ogenj nije zgrel
Merzle tabane
Obračam oknu
Zgrbljena pleća
I sprobavam
Žmiereti
Z dračem zarasle steze
Ne vidim
Blate vu dvorišču
Bu sonce posušile
Same moram
Korake serca
Čez zimu
Nekak
Pozabiti.
Prijevod:pozabiti-zaboraviti, odprtem-otvorenom, oknu-prozoru, tiegljin-posuda, ogenj-vatra, zgrel-ugrijao, merzle-hladne, obračam-okrećem, dračem-korovom, pozabiti-zaboraviti, čez-kroz,fierung-zastor
KRAVICA
Kilu solji niesme još
z snehu pojeli
a več se svaditi počela,
si mi vraga f hižu dopeljal
kriči i nič delati neče.
Kravicu je zamuž dopeljala
dva tjedna je toužne mukala
nič nije štela jesti
a vodu niti prismrdeti.
Bu fcrkla,
prejdi po hamper
šteruga je pila
duhu bu svoju našnjofala.
Nikam nejdem
če fcrkne nebum morala
dojiti ,smrdeti saki dan
i nofte na žafteru trgati.
Sinek dragi koj si mi
to fižu dopeljal?
Kravica je lijepa,a sneha-
vragu s torbe zginula.
Štefek naklu luče
kravicu kak štalje muče-
ne vidi nit ne čuje.
Na zabavi je njemu
njegova dekla najljepše dišala
po versači
nič na kravski.
Mamek draga bi ti mogla
kravicu podojiti
ja bum ju na potek odpeljal
vode se bu napila,
tiečas se bu moja draga
liepe našminkala i nadišala
a ja bum gizdav
kak f selu najljepšu babu imam.
Štefek mamu za rouku prime
i tihe joj šepne
buš babica taki.
Joj, joj ,Štefek dragi
koj si ti povedal,
idem mam f štalu
bum ja kravicu podojila
sam ti ja još jaka
i vnučeka bum zibati mogla.
Prijevod:
Zamuž-u kuću muža,fcrkla-uginula,hamper-kanta,šteruga-kojega,našnjofala-namirisala,Žaftera-posuda za mlijeko,luče-gleda,dišala-mirisala,tiečas-to vrijeme,taki-uskoro
PEKMEZ ZA LJUBAF
Da sam pervi pout
Svoje vnučeke na rouki držala
Si štriki vu meni su popustili
Odvezali su se zažnierani vouzli
Rouke i noge kak fedri su postali
Rouke ljefke mašeju i gladiju
Glavice male
Noge bežiju i skačeju
Loviju veseluga dečeca
I dekljice male
Na krile ih k sebe stiščeju
Serce se rastaplja
A oni ga kak pekmez ljefke
Na svoje glavice mažeju,
Da se popičiju
I na trdu zemljicu opadneju
Nič ih ne bolji
Moje Serce kak
Od travih vračtve
Same za njih zrasle-
Čuva ih i
Vrači od sih boli
One tere se vidiju
I one pod vanjkušem skrite.
Zagorje moje ne leži
Zagorje moje ne leži
Cajta nema počivati
Vuljetje prihaja
V brege i ravnice
Veseli svati popievke sadiju
Huškaju šume
Soncu nazdravljaju
Sovice male v gnijezdu
Zibljeju
Potoki kak souze bistri
Berže bežiju
Ribice male pod škarpu
Skrivaju
Veljike ribe z otprieti
Zoubi
V krougu se vrtiju
Same sebe morti
Pogoutneju
Kljeti su oči otprle
Trsju namignule
Ljudeki buju taki z mojtikami
Došli
Drač v korenju zasekli
Plemenjku v zemljicu
Zasadili
Zagorje moje ne leži
Cajta nema driemati
Med bregi zeleni se
Budi
Prijevod-cajta-vremena,vuljetje-proljeće,prihaja-dolazi,svati-sudionici svadbe,najčešće muški zaduženi za podizanje raspoloženja,huškaju-poklik oduševljenja i radosti,zibljeju-ljuljaju,pogoutneju-progutaju,otprle-otvorile,plemenjku-vrsta plemenite loze,
INES KRUŠELJ VIDAS (zapisala kak je povedala babica Barica Lisak, stara 88 let)
RABARI
Imel je mouš lienu ženu. Štiela si je popiti i nije baš štiela tak rada delati. A tak vu tu dobu, v letu, su imeli veliki komad šenice zrele za žeti. Prije se žele z srpem. I ona veli njemu bi ona išla šenice žet.
Ajd, ide ona na njivu de bila šenica, a imeli su tam rušku jenu veliku, de je bile hlada. I veli ona ide žet! Natočil joj je pet litri vina, nesla si je mesa, kruha. I ona do ruške došla, najela se, napila, legla, spala. I ide h večer dima. Bila na poslu i ide dima. Pita ju mouš e je koj požela. „Blizu ruške!“, veli. Ide zutra opet, opet tak: zeme demižonku z pijaču, mesa, do ruške došla, v hlad je legla, ijela je, spala do večeri, na večer ide dima. Pita muš do kut je požela. Do ruške. Do ruške je došla sad. Ide trejti dan opet. Zeme si piti, jesti i opet je nastavila spati pod rušku. Došla dima h večer i mouš ju pita do kut je sad došla. Veli: „Do ruške!“ „Pa kak furt pri ruške?“ Kad je četrti dan išla žet, onda ide mouš za nju glet poklam, male več popoldan. Ide on glet: šenice niš ni požete, ona kak mrcina spi, pila je, jela. Sad si on misli koj bi napravil. Onda je išel dima, donesel je meda i perja kokošinskoga. Su prije žene čuvale perje za čehoper. I polejal ju sega z medem i posipal z perjem. I prešel dima, ostavil ju spati tak. Ona se zbudi k večeru, male ju je to puščale koj si je spila. Kakva to je? Čemu spodobna? Kosmata! Sad se ona ne vupa dima. Ide ona nekam čez šumu, nekam ide. I zašla ona na nekakvu svrž gore da bu gore jene vrieme dok se bu zmislila koj bi, kam bi išla. I došla je nuoč.
A prije su bili rabari ki su hodili krast. Onda su pod te drieve se došli dogovarjat kam peju, kout peju. Oni su nakle sedeli, spominali se, počela ona pišati z drieva. Onda veli on jen drugomu: „Joj, kak topla kišica po nas pada.“ Onda je počela i druge delati, a oni : „Topli žganaci po nas padaju.“ I spominaju se oni kam bi išli po tele, de buju fkrali tele ili prase, kak su več išli, i de buju pekli.
A ona zide zgora k njem. Glediju oni: koj to je? Ona veli: „Ja sam stvor.“ Kakof je to stvor? Takvo živinče ne poznaju. Veli ona da ide i ona z njimi. Oda veliju oni, ko buju?, da nečeju ju z suobu. Ali ona z silu ide, nema kam, de biti. I ideju oni krej jenoga groblja i onda su se setili. Veliju nje oni da naj tu ona na groblju zakuri ogenj i naj križe puče i na jogenj meče, naj napravi veliki žar. A oni ideju nekam, buju donesli tele ili prase – koj buju mogli, buju pekli. Ona naj sam puče križe i kuri jogenj. Ona takva, kakva je bila - takva je delala. Jogenj je napravila, puče križe i meče jogen. A oni su z tiem prešli, mislili su da ju se buju riešili.
Več bu taki dan. Ide zvonar Pozdravljenje zvonit. Prije se od doma išle, štrik vleči. Ide Pozdravlenje v cirkvu zvonit. Vidi on: na groblju nekakaf stvor- nije čovek, nije živinče, puče križe i kuri jogen, več je i jogenj veliki. Ide on, prije neg bu zvonil župniku poviedat, na farof – koj se to dogodile. A župnik je bil šepaf, ni mogel hoditi. Onda on veli da naj dobi ljudi koj buju njega nesli bu videl ko to je. I zvonar je išel. Dobil je četiri ljudi i njega neseju na plahti onak. A ona kat je vidla da neseju, ona mislila da neseju tele i ona veli: „A de ste pri vragu, im bu več dan. Dajte se žurete, puol bumo pekli, puol kuhali da bu prije gotove. Im je več dan, im je videti , kak douge kurim.“
A oni hitili župnika i beži! A župnik kak je bil šepaf, nije ga trebale nesti. I on je biežal dima. Se se je razbegle. Ona je ostala opet sama do dana, vidla da nigde niš i išla dima. Onda ne znam kak je – nis bila tam kad je moužu došla, koj je napravil ž nje. El ju je onda osmudil, koj je napravil ž nje?
Imel je mouš lienu ženu. Štiela si je popiti i nije baš štiela tak rada delati. A tak vu tu dobu, v letu, su imeli veliki komad šenice zrele za žeti. Prije se žele z srpem. I ona veli njemu bi ona išla šenice žet.
Ajd, ide ona na njivu de bila šenica, a imeli su tam rušku jenu veliku, de je bile hlada. I veli ona ide žet! Natočil joj je pet litri vina, nesla si je mesa, kruha. I ona do ruške došla, najela se, napila, legla, spala. I ide h večer dima. Bila na poslu i ide dima. Pita ju mouš e je koj požela. „Blizu ruške!“, veli. Ide zutra opet, opet tak: zeme demižonku z pijaču, mesa, do ruške došla, v hlad je legla, ijela je, spala do večeri, na večer ide dima. Pita muš do kut je požela. Do ruške. Do ruške je došla sad. Ide trejti dan opet. Zeme si piti, jesti i opet je nastavila spati pod rušku. Došla dima h večer i mouš ju pita do kut je sad došla. Veli: „Do ruške!“ „Pa kak furt pri ruške?“ Kad je četrti dan išla žet, onda ide mouš za nju glet poklam, male več popoldan. Ide on glet: šenice niš ni požete, ona kak mrcina spi, pila je, jela. Sad si on misli koj bi napravil. Onda je išel dima, donesel je meda i perja kokošinskoga. Su prije žene čuvale perje za čehoper. I polejal ju sega z medem i posipal z perjem. I prešel dima, ostavil ju spati tak. Ona se zbudi k večeru, male ju je to puščale koj si je spila. Kakva to je? Čemu spodobna? Kosmata! Sad se ona ne vupa dima. Ide ona nekam čez šumu, nekam ide. I zašla ona na nekakvu svrž gore da bu gore jene vrieme dok se bu zmislila koj bi, kam bi išla. I došla je nuoč.
A prije su bili rabari ki su hodili krast. Onda su pod te drieve se došli dogovarjat kam peju, kout peju. Oni su nakle sedeli, spominali se, počela ona pišati z drieva. Onda veli on jen drugomu: „Joj, kak topla kišica po nas pada.“ Onda je počela i druge delati, a oni : „Topli žganaci po nas padaju.“ I spominaju se oni kam bi išli po tele, de buju fkrali tele ili prase, kak su več išli, i de buju pekli.
A ona zide zgora k njem. Glediju oni: koj to je? Ona veli: „Ja sam stvor.“ Kakof je to stvor? Takvo živinče ne poznaju. Veli ona da ide i ona z njimi. Oda veliju oni, ko buju?, da nečeju ju z suobu. Ali ona z silu ide, nema kam, de biti. I ideju oni krej jenoga groblja i onda su se setili. Veliju nje oni da naj tu ona na groblju zakuri ogenj i naj križe puče i na jogenj meče, naj napravi veliki žar. A oni ideju nekam, buju donesli tele ili prase – koj buju mogli, buju pekli. Ona naj sam puče križe i kuri jogenj. Ona takva, kakva je bila - takva je delala. Jogenj je napravila, puče križe i meče jogen. A oni su z tiem prešli, mislili su da ju se buju riešili.
Več bu taki dan. Ide zvonar Pozdravljenje zvonit. Prije se od doma išle, štrik vleči. Ide Pozdravlenje v cirkvu zvonit. Vidi on: na groblju nekakaf stvor- nije čovek, nije živinče, puče križe i kuri jogen, več je i jogenj veliki. Ide on, prije neg bu zvonil župniku poviedat, na farof – koj se to dogodile. A župnik je bil šepaf, ni mogel hoditi. Onda on veli da naj dobi ljudi koj buju njega nesli bu videl ko to je. I zvonar je išel. Dobil je četiri ljudi i njega neseju na plahti onak. A ona kat je vidla da neseju, ona mislila da neseju tele i ona veli: „A de ste pri vragu, im bu več dan. Dajte se žurete, puol bumo pekli, puol kuhali da bu prije gotove. Im je več dan, im je videti , kak douge kurim.“
A oni hitili župnika i beži! A župnik kak je bil šepaf, nije ga trebale nesti. I on je biežal dima. Se se je razbegle. Ona je ostala opet sama do dana, vidla da nigde niš i išla dima. Onda ne znam kak je – nis bila tam kad je moužu došla, koj je napravil ž nje. El ju je onda osmudil, koj je napravil ž nje?
MAGDALENA BLAGEC |
Pozabljeno
Ležala je v čošu
beskrajnega neba.
Suze su joj se več i zesušile
med spomenkom
tihe i nebitne.
Dišala je na friške,
ali nije bila preveč nova.
Mučala je,
dihala je,
skrivečki, tihe
vu tem čošku neba
od onda
gda je ta senja
same najemput
bila pozabljena.
Hod bez korakov
Kmica počiva na hižami
dek mesec zvezde čuva.
Muk…
Tišina…
Vse je vtihle.
Zdej se još same čujti moreju
misli.
Zdej se još same i spominjaju
misli.
Blagost…
Spuštaju se angeli.
Čuje se
hod bez korakov.
Dedekove gorice
Gda su se miešali
Denes i zutra,
Med blaženu kmicu teve noči.
I gda su več vse zvezde
Mesec hofirale,
A mefka je megla
Polefke pokrila trsje,
On je vierne išel.
Njegvi su teški koraki
Prekidali mu teve kmice.
Al' pak on je senek znal da
Njega vierne čakaju
dedekove gorice.
I gda je de njih,
onak truden, i došel,
Od staroga drvenuga lagva
Teru kaplicu je sproslil
Pak si je, z blaženu kupicu,
Spod vedrog neba sel.
Tam de ga je skrila kmica,
Tam de ga je dedek njegov čuval.
I onda si je,
skroz postiham,
nekteru žalosnu pesmu zapopeval.
Popeval si ju je on,
Mirne i skroz stiham.
Od duše, z dušu,
Mirne i stiham.
Popevali su je,
Polefku,
Skup,
Njegov dragi dedek i
srečen on.
Spomenik vu duši
još na friške diši.
Z čerlenim očmiv on
v daljinu mučeči gledi.
Grubi prsti se pleteju
med žmefku zbilju
dek senje putujeju, vgibaju
de več dug čas, nikoga ni.
Nebe razapete med prstmi
Veter vu pesme
Dah vu duše
Muk vu spomenku
Ti i ja i
Nebe razapete
med prstmi.
Zgubljeni angeleki
Noč je bila sa v muk
i ja sem zbilj polefku išle…
Oblaki su dišali kak vanjkuši
friške oprani z meglu.
Mačkove oči kak i
žraka v ognju.
Veter ščipa lice
z mrzlami prsti.
Na nebu su…
Kmica je i
ja prek polefku idem.
Kmica je i
na nebu, v letu
stiham si popevaju
zgubljeni angeleki.
Pisme
Mnoguga je toga vu njeg stale.
Se koje je bile i
koj je biti moči.
Spreplele su se tu
mlačne senje,
tople ruke,
mefke oči.
Živlenje lepe ili pak
zle živlenje.
Kak bi si i doj
k srcu sam zeti štel.
Tu se kušuvaju
Smeh i jal,
gizdavost i bokčija.
Zbilj, mnogoga je toga
vu njeg stale.
Ali čemu?
Čemu? Da zdej vu ognju,
vu gizdavem srditem ognju
reči njegove vmireju.
Bogčeva briga
Koj bu,
naj bu.
Za ščera,
za denes,
za zutra,
nekak več
bu.
Same nas naj
je tu,
pak vse
dobre bu
Ležala je v čošu
beskrajnega neba.
Suze su joj se več i zesušile
med spomenkom
tihe i nebitne.
Dišala je na friške,
ali nije bila preveč nova.
Mučala je,
dihala je,
skrivečki, tihe
vu tem čošku neba
od onda
gda je ta senja
same najemput
bila pozabljena.
Hod bez korakov
Kmica počiva na hižami
dek mesec zvezde čuva.
Muk…
Tišina…
Vse je vtihle.
Zdej se još same čujti moreju
misli.
Zdej se još same i spominjaju
misli.
Blagost…
Spuštaju se angeli.
Čuje se
hod bez korakov.
Dedekove gorice
Gda su se miešali
Denes i zutra,
Med blaženu kmicu teve noči.
I gda su več vse zvezde
Mesec hofirale,
A mefka je megla
Polefke pokrila trsje,
On je vierne išel.
Njegvi su teški koraki
Prekidali mu teve kmice.
Al' pak on je senek znal da
Njega vierne čakaju
dedekove gorice.
I gda je de njih,
onak truden, i došel,
Od staroga drvenuga lagva
Teru kaplicu je sproslil
Pak si je, z blaženu kupicu,
Spod vedrog neba sel.
Tam de ga je skrila kmica,
Tam de ga je dedek njegov čuval.
I onda si je,
skroz postiham,
nekteru žalosnu pesmu zapopeval.
Popeval si ju je on,
Mirne i skroz stiham.
Od duše, z dušu,
Mirne i stiham.
Popevali su je,
Polefku,
Skup,
Njegov dragi dedek i
srečen on.
Spomenik vu duši
još na friške diši.
Z čerlenim očmiv on
v daljinu mučeči gledi.
Grubi prsti se pleteju
med žmefku zbilju
dek senje putujeju, vgibaju
de več dug čas, nikoga ni.
Nebe razapete med prstmi
Veter vu pesme
Dah vu duše
Muk vu spomenku
Ti i ja i
Nebe razapete
med prstmi.
Zgubljeni angeleki
Noč je bila sa v muk
i ja sem zbilj polefku išle…
Oblaki su dišali kak vanjkuši
friške oprani z meglu.
Mačkove oči kak i
žraka v ognju.
Veter ščipa lice
z mrzlami prsti.
Na nebu su…
Kmica je i
ja prek polefku idem.
Kmica je i
na nebu, v letu
stiham si popevaju
zgubljeni angeleki.
Pisme
Mnoguga je toga vu njeg stale.
Se koje je bile i
koj je biti moči.
Spreplele su se tu
mlačne senje,
tople ruke,
mefke oči.
Živlenje lepe ili pak
zle živlenje.
Kak bi si i doj
k srcu sam zeti štel.
Tu se kušuvaju
Smeh i jal,
gizdavost i bokčija.
Zbilj, mnogoga je toga
vu njeg stale.
Ali čemu?
Čemu? Da zdej vu ognju,
vu gizdavem srditem ognju
reči njegove vmireju.
Bogčeva briga
Koj bu,
naj bu.
Za ščera,
za denes,
za zutra,
nekak več
bu.
Same nas naj
je tu,
pak vse
dobre bu
IVANICA BEG
GRUNTANJE
Gde sem bil
Kak da niesem bil.
Gda sem hodil
Kak da niesem hodil.
Gda sem rekel
Kak da niesem rekel.
Čez jene vuhe nutre,
čez druge van.
Sa su moja deca imela svoj san.
Same su čez okne gledeli
Z prvim cugem pobegli
Vu bieli svet prešli.
Zdaj ja čez okne gledim
Čakam da se z vnučeki vrneju
Da veselje v hižu doneseju.
Gde sem bil
Kak da niesem bil.
Gda sem hodil
Kak da niesem hodil.
Gda sem rekel
Kak da niesem rekel.
Čez jene vuhe nutre,
čez druge van.
Sa su moja deca imela svoj san.
Same su čez okne gledeli
Z prvim cugem pobegli
Vu bieli svet prešli.
Zdaj ja čez okne gledim
Čakam da se z vnučeki vrneju
Da veselje v hižu doneseju.